Moj Kozarac

Ima jedno mjesto na planeti Zemlji u koje rado odem. Bolje reći u koje se rado vraćam, jer odatle sam krenula. U svijet. Odatle nas je rat potjerao u neke druge krajolike.
Nije to neka tuga, nostalgija, nego jednostavno sreća kada dođem u to mjestašce, taj mali Kozarac.
Kada sam prvi put poslije rata posjetila svoju rodbinu u Kozarcu bila sam iznenađena koliko je sve, u stvari, malo. Kao da se smanjilo, ali i dalje je ostao isti osjećaj dječije sreće i slobode.
Prije nekoliko dana ponovo sam posjetila Kozarac. I imala sam više razloga za posjetu nego ranije. Pozvani smo na svadbu, posjetili smo rodbinu i održala sam predavanje iz svoje struke. Sve je nekako stalo u 3 dana, a ja sam presretna što sam vidjela jako puno rodbine, poznanika i nepoznanika, koji mene znaju, a ja njih ne znam jer sam zbog rata napustila svoje mjesto prije nego što sam napunila 9 godina.
Kada sam bila dijete, osim svoje kuće, imala sam još dvije kuće koje sam smatrala svojima. Bile su to kuće moje majke (mamine mame) i moga amidže. Tako je i sada. Kada pomislim na Kozarac, prvo pomislim na to da li su oni kod kuće, jer inače žive u inostranstvu. Ovaj put su bili tu i uživala sam u druženju.
Kod majke, osim nje i dida, dobrodošlicu pripređuju još ujna i dajdža. Sofru nisam uspjela fotgrafisati, ali mogu riječima potvrditi da je bila vrhunska.


Inače, najstarije sam unuče i moja Sirin je najstarija praunuka kod majke i dida s mamine strane. Ne znam koliko je to uopće bitno, ali drago mi je nositi tu titulu :).


Nakon ove posjete otišli smo kod amidže. Tamo su nas dočekala uvijek nasmijana draga lica amidže i strine, kao i tetke koja im je bila u posjeti.
S njima smo išli na svadbu. Oženio se unuk moje druge tetke s očeve strane. Na svadbi je bilo oko 500 ljudi, a vjerujem polovina toga su mi rodbina. Ipak, ni petinu ih ne prepoznajem, ali svako će pitati: "Jel'de, ti mene ne znaš?" I onda uslijedi moj neki neutralni odgovor i njihovo objašnjenje odakle ih znam. I tako opet i opet :) U stvari, valjda je ostalo zapisano u mom malom mozgu druženje sa njima iz djetinjstva, tako da imam osjećaj da ih sve zaista znam.
I evo jedne fotke sa svadbe. S lijeva na desno: amidža, strina, Tarikova mama (moja svekrva i druga mama), tetka i ja s djecom.


Neću postavljati fotografije sa svadbe jer su privatne, ali ovaj detalj sa dobrim kalorijama na gozbi sam zabilježila. Servirano voće na ražnjiću, što se rijetko viđa na bosanskim svadbama.


Još jedan detalj sam zabilježila, a to me posebno obradovalo. Na stolu sa slatkišima našla sam čupavce svoga djetinjstva. To mi je bio omiljeni slatkiš iz ruku moje mame, a nisam ga probala vjerovatno od početka devedesetih. To su čupavci napravljeni od čajnih kolutića sa čokoladnom kremom i uvaljani u kokos. To me vratilo u djetinjstvo. Iako su puni šećera i svih ostalih čudesa o kojima edukujem ljude, ovo je nešto što se smatra hranom za dušu. Ni takve stvari ne treba zanemariti, ali ne treba sva loša hrana biti soul food, samo ponešto :)


Svadba je trajala cijeli dan. Negdje pred noć smo se vratili kući. Planirali smo trčati, ali dan je bio preintenzivan da bismo uspjeli u tom naumu. Troje djece i svadba...iscrpljeni nakon par sati.
Zadnji dan boravka u Kozarcu je bio šlag na tortu. Po dogovoru sa vrijednom Refkom Arifagić došla sam održati predavanje u svom rodnom kraju. Ta žena me oduševila. Vratila se sa Novog Zelanda da bi Kozarac ostao mjesto gdje ljudi rado žive i rado se u njega vraćaju. Osnovala je KUD, hor, okuplja grupu za keranje, koordinatorica je za ženski aktivizam MIZ Kozarac, divna pozitivna žena i poznata frizerka na daleko. Svratite na šišanje ako se nađete u Krajini :)


Održala sam predavanje u svojoj prvoj školi, gdje sam učila slova. Možete li zamisliti kakve sam osjećaje imala tada? Ipak, potrudila sam se da bude profesionalno kao i uvijek. Na predavanju je bila i moja bliska rodbina, što ga je učinilo posebno izazovnim.


Uporedo s ovim u školi se održavala i izložba poginulih osoba u ratu. To je izložba portreta umjetnika Mensura Bešlagića. Među slikama je i portret moga babe, Hamida Sofića, koji je ubijen u logoru Omarska na početku rata '92.godine. Neobično je vidjeti njegovo lice i slušati sve pozitivne priče ljudi koji su ga poznavali bolje nego ja sama. Kao da je tu.


Obišli smo i njegov mezar i vratili se u stvarnost. Moja djeca pričaju o didi Hamidu i tome kako je on sada na lijepom mjestu, a iskreno vjerujem da jeste. 


Jedino mi je žao što nisam uspjela protrčati svojim rodnim krajem, kao kad sam bila dijete, ali sada sa svojim Tarikom. Par dana ranije trčali smo po njegovom rodnom mjestu, Glamoču. Moramo ponoviti posjetu Kozarcu što prije.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Vodič kroz Istanbul

Karamel šnite s hurmama

Ramazanske korpice